Ronjenje na dah

the long version

U globalno sve vidljivijoj recepcijskoj skučenosti knjige kritičkih tekstova rijetke su i nevidljivije od onih o kojima njihovi autori pišu, čak i kada je riječ o kulturološki najzanemarenijim izdanjima poput npr. drame ili eseja. Knjiga Ronjenje na dah naslovnom je konstrukcijom odredila svoj prostor i unutar njega ritmom ronilačkog disanja ispisuje stranice individualnog čitanja s izrazitom sviješću o kontekstu, referirajući se često na teorijska ishodišta, ali ne odustajući pritom od literarne slobode. Vjerojatno bismo se najviše približili Mićanovićevu tekstu mogućim sažetkom u sintagmu “esejistička kritika”, ne umanjujući pritom njezine kritičke dosege, ali ne zanemarujući ni stilski potencijal esejističke literarnosti, u kojoj su iskoraci u osobno, u stav i pravo na privatnost čitanja često iznad potrebe za kontekstualiziranjem u teorijske obrasce, kojima je kritika generalno, osobito u vrijeme Mićanovićeva literarnog formiranja, bila poprilično sklona. Ovom knjigom čitatelju je omogućen uvid u selektivnu, no ipak obuhvatnu sliku novijega/suvremenoga hrvatskog pjesništva od A. G. Matoša i A. B. Šimića do Damira Šodana i Tatjane Gromače, ne uskraćujući ga pritom barthesovskog „užitka u tekstu“ i iskonskog literarnog doživljaja sa stvarnim likovima i njihovim poetičkim pejzažima (u ekspresiji, u metafizici, u stvarnosti, u jeziku).